Član 113. ZAKON O STRANCIMA

(Neizvršavanje prisilnog udaljenja) (1) Ako je protiv stranca pokrenut sudski postupak, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što se predmet pravosnažno okonča. (2) Ako je stranac pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, rješenje o protjerivanju ne može se izvršiti prije nego što stranac izdrži kaznu zatvora, osim ako mu je izrečena uslovna osuda ili je kazna zastarjela, ili je na uslovnom otpustu. (3) Iako postoje uslovi za prisilno udaljenje stranca propisani ovim zakonom, prisilno udaljenje ne mora se izvršiti ako je to u interesu provođenja sudskog postupka, pogotovo ako se u postupku pojavljuje kao žrtva trgovine ljudima, ili drugog oblika organiziranog, prekograničnog ili transnacionalnog kriminala i sarađuje s organima vlasti u pogledu otkrivanja krivičnog djela ili počinioca. (4) Prisilnom udaljenju stranca iz BiH neće se pristupiti ako stranac odluči napustiti BiH u roku određenom za dobrovoljno napuštanje, samostalno ili uz pomoć međunarodnih vladinih ili nevladinih organizacija, i za to pruži odgovarajuću garanciju. (5) Ako postoje opravdani razlozi, Služba može odobriti odgađanje izvršenja mjere protjerivanja zbog: a) nemogućnosti prijevoza lica zbog naročito teškog fizičkog ili mentalnog stanja u kojem se nalazi; b) tehničkih razloga, kao što su nedostatak odgovarajućeg prijevoznog sredstva ili zbog nedostatka identifikacionih podataka ili drugih teškoća koje onemogućavaju udaljenje stranca na human način; c) nedostatka garancije da će maloljetnik bez pratnje imati osiguran prijem od člana porodice, zakonskog staratelja ili drugog ovlaštenog lica u zemlji u koju se vraća; ili d) iz drugih opravdanih razloga koje u svakom pojedinačnom slučaju cijeni Služba. (6) Strancu iz stava (5) ovog člana Služba izdaje potvrdu kojom se odobrava odgađanje izvršenja rješenja o protjerivanju. (7) Odgađanje izvršenja mjere protjerivanja prestaje važiti čim prestanu postojati razlozi zbog kojih je odgađanje odobreno.