(Forma i predmet ugovora) (1) Faktoring se može obavljati samo na osnovu ugovora u pisanoj formi, zaključenog između subjekata faktoringa iz člana 4. stav (2) ovog zakona. (2) Ugovorom o faktoringu regulira se ustupanje ili prijenos postojeće ili buduće, cijele ili djelimične, nedospjele kratkoročne novčane tražbine nastale iz osnova ugovora o prodaji robe ili pružanja usluga u proizvodnji, trgovini i uslugama kao i tražbina nastala na osnovu izvođenja investicijskih radova i izvoza proizvoda i pruženih usluga, zaključene između lica iz člana 2. stav (1) ovog zakona. (3) Buduća tražbina može biti predmet faktoringa samo ukoliko je u trenutku sklapanja ugovora o faktoringu dovoljno odrediva, odnosno ako su u ugovoru o faktoringu određeni povjerilac i dužnik, najviši mogući iznos tih tražbina, te ako je naznačena osnova nastanka tih budućih tražbina. (4) Buduća tražbina je dovoljno određena ako je u ugovoru o faktoringu označeno ko će biti kupac takve tražbine i koliki je iznos te tražbine. (5) Odredba u ugovoru kojom se vrši prijenos buduće tražbine proizvodi pravni učinak momentom nastanka te tražbine. (6) Predmet ugovora o faktoringu ne može biti prijenos tražbine na osnovu prodaje robe ili usluga za lične, porodične ili potrebe domaćinstva, odnosno bilo kakva prodaja za gotovinu. (7) U smislu odredbi ovog zakona ugovor čiji predmet nije definiran u skladu sa članom 2. stav (2) ovog zakona ne smatra se ugovorom o faktoringu. (8) Ugovor o faktoringu ne smatra se ugovorom o kreditu ili zajmu u smislu propisa koji reguliraju ovu oblast.
čl. 15. Zakona o faktoringu, „Sl. novine FBiH" br. 14/16