Specijalizacija se može odobriti zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku koji imaju izdato odobrenje za samostalan rad te koji su u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi koja dodjeljuje specijalizaciju ili imaju privatnu praksu ili rade kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme privatne prakse koji dodjeljuje specijalizaciju i imaju najmanje godinu dana radnog iskustva u struci nakon položenog stručnog ispita. Zdravstvenom radniku i zdravstvenom saradniku iz stava 1. ovog člana koji nisu u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi niti imaju privatnu praksu, odnosno ne rade kod zdravstvenog radnika visoke stručne spreme privatne prakse federalni ministar može odobriti specijalizaciju za potrebe nadležnog ministarstva zdravstva, državnog odnosno Federalnog ministarstva ili organa državne ili federalne uprave, fakulteta zdravstvenog usmjerenja, pravnih lica koja obavljaju naučno-istraživačku djelatnost, pravnih lica koja obavljaju proizvodnju i promet lijekova i medicinskih sredstava, zavoda zdravstvenog osiguranja. Odobrenje za specijalizaciju, odnosno subspecijalizaciju daje federalni ministar na osnovu godišnjeg plana potrebnih specijalizacija i subspecijalizacija koji donosi na prijedlog kantonalnih ministarstava zdravstva. Za odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije koje odobrava federalni ministar zdravstvenim radnicima i zdravstvenim saradnicima iz stava 2. ovog člana nije potrebno utvrđivanje godišnjeg plana specijalizacija i subspecijalizacija. Godišnji prijedlog specijalizacija, odnosno subspecijalizacija za područje kantona kantonalna ministarstva usaglašavaju sa zavodom za javno zdravstvo kantona i zavodom zdravstvenog osiguranja kantona. Odobrenje iz st. 3. i 4. ovog člana izdaje se rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba, već se protiv tog rješenja može pokrenuti upravni spor.
čl. 154. Zakona o zdravstvenoj zaštiti fbih, „Sl. novine FBiH" br. 46/10 (prečišćeni tekst — neslužbeno)