Član 38. ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA U REPUBLICI SRPSKOJ

Poslovna praksa smatra se obmanjujućom ako sadrži netačne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njeno cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično tačna, ob-manjuje ili može zavarati prosječnog potrošača u vezi sa nekim od okolnosti navedenih u stavu 2. ovog člana, čime ga navodi ili ga može navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio. Okolnosti iz stava 1. ovog člana na koje se obmanjujuća poslovna praksa odnosi su: 1) postojanje ili priroda proizvoda, 2) osnovna obilježja proizvoda, kao što su: njegova dostupnost, prednosti, rizici, način izrade, sastav, dodaci koji prate proizvod, postojanje pomoći koja se pruža potrošačima poslije prodaje i postupanje po njihovim pritužbama, način i datum proizvodnje ili pružanja usluge, dostava, podobnost za upotrebu, način upotrebe, količina, specifikacija, država proizvodnje i država porijekla žiga, očekivani rezultati upotrebe ili rezultati sprovedenih testova ili provjera na proizvodu, 3) obim obaveza trgovca, motivi trgovačke prakse, priroda postupka prodaje, bilo koja izjava ili simbol koji se odnosi na direktno ili indirektno sponzorstvo ili odobrenje trgovca ili proizvoda, 4) cijena proizvoda ili način na koji je ona izračunata ili postojanje određene pogodnosti u vezi sa cijenom, 5) potreba za servisiranjem, rezervnim dijelovima, zamjenom ili popravkom, 6) položaj, osobine i prava trgovca ili njegovog zastupnika, kao što su njihov identitet, imovina, kvalifikacije, status, članstvo u određenim udruženjima ili povezanost sa nekim drugim subjektima, njihovo industrijsko, komercijalno ili intelektualno vlasništvo, nagrade i priznanja, 7) prava potrošača, uključujući prava koja potrošač ima na osnovu pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke, 8) rizici kojima potrošač može biti izložen. Poslovna praksa takođe se smatra obmanjujućom ukoliko, u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, prosječnog potrošača navede ili ga može navesti da donese odluku o uticaj koju inače ne bi donio, a to uključuje: 1) bilo koji oblik stavljanja proizvoda na tržište, uključujući i komparativno oglašavanje koje dovodi do po-istovjećivanja tog proizvoda sa nekim drugim proizvodom, zaštićenim znakom, zaštićenim imenom ili drugim znakom raspoznavanja konkurenta na tržištu, 2) nepoštovanje obaveza trgovca, koje proizlazi iz kodeksa ponašanja koji ga obavezuje, pod pretpostavkom da ta obaveza ne predstavlja namjeru, već da se radi o čvrstoj obavezi koju je moguće provjeriti i pod pretpostavkom da je trgovac u okviru poslovne prakse naznačio da je vezan kodeksom ponašanja.